OD VIZIJA CRKVE PRAMA NJENIM ŠANSAMA U IZGRADNJI MIRA

Ana Raffai

SLIKE – kako bi moglo biti

U župnoj crkvi sv. Trojstva u jednom vojvodjanskom gradiću kreće procesija na kraju obreda Velike subote. Na početku povorke madići i djevojke nose razne zastave, na njima su izvezeni likovi Blažene djevice Marije , srca Isusova, Isusa. Mladi hodaju ispred baldahina ispod kojeg svećenik nosi u monstranci veliku hostiju. Stojimo sa strane i čekamo svoj red da se priključimo povorci. U šali mi šapne sin : “Idemo na demonstracije”.

Kod nas obično Crkva nema puno veze s demonstracijama. Poznajem iz Njemacke primjere redovnika za mir ili časnih sestara, koje su sjele pred policijska kola i tako spriječile deložiranje azilanata iz njihovog samostana. Oduševila me pomisao da bi vjernici mogli javno kao vjernici tražiti da se politički ostvare vrijednosti do kojih im je stalo. Tako je moja prva slika - vizija Crkve: vjernice I vjernici organizirano sudjeluju na mirovnim prosvjedima za koje su se prethodno pripremali u obližnjim crkvama molitvama za mir. Pjevaju mirovne pjesme duhovne baštine, medju njima su vidljivi kao kršćani redovnice i redovnici u odorama. Njihovo je porijeklo različito od onoga drugih demonstranata, a dijele s njima zajedništvo u borbi za pravednost i mir. Pravdu koja seže dalje od pravde samo za vlastiti narod, mir koji je ambiciozan da osim mira u srcu zahvati i neka druga, ovozemaljska područja.

No možemo vidjeti druge slike. Zamisliti Crkvu kao organizaciju na nacionalnoj razini koja promiče i razvija civilnu sluzbu – alternativu služenju vojsci. Tako povremeno npr. u vrijeme došašća ili na nedjeljnim misama podsjeća na vrijednosti služenja miru , trazenja puteva prevladavanja ratnih sukoba. Mi smo u razdoblju u kojem Crkve promiču strategiju pravednog mira.

Negdje u to isto vrijeme moja Crkva je prilično siromašna i vrlo bogata. Zavisno što mjerimo. Zbog svoje subverzivne djelatnosti , a i zbog drugačije orijentiranosti u nabavci sredstava, u usporedbi s vremenom pred kraj dvadesetog stoljeca siromašnija je za više od 80 posto svojih imanja , zgrada, posjeda, automobila. Crkvene prostorije održavaju stanovnici mjesta.

Crkve održavaju stanovnici mjesta/ gradske četvrti. Neki su vjernici, a neki nisu i ne posjećuju obrede. Ipak su povezani s vjernicima župe jer suradjuju na zajedničkim aktivnostima unapređenja svoje zajednice. Mještani su motivirani da se brinu o crkvenim prostorima jer ih koriste, crkvene prostorije stoje na raspolaganju grupama, nevladinim organizacijama, drugim vjerskim zajednicama koje u mjestu nemaju svoje prostore.

Na lokalnoj kao i na globalnoj razini Crkva je angažirana u razvijanju I širenju nenasilne transformacije sukoba. Javnosti je u interesu da se promiče kultura nenasilja, a medju najefikasnijim mjestima koja podupiru taj put je upravo Crkva. Kontinuirano nudi mirovne edukacije raznovirsnih tema, posreduje medijatore,organizira ljetne škole svadjanja. Napetosti i sukobi postoje u lokalnim zajednicama, a crkveni prostori i njeni suradnici/e su mjesta i osobe koje ne samo posreduju u napetostima nego i preventivno djeluju. Ovdje svaka osoba moze dobiti informaciju, poduku, potporu.

No nije lokalna crkva samo mjesto proučavanja i rada na sukobu, ona je živa jer u njoj postoje različita dogadjanja, različite grupe. Od molitvenih do aktivističkih. Od kontemplativnih do diskusionih. Ekumenska i interreligiozna opcija su neupitne.Pojedine grupe djeluju prilično autonomno. Žive diskusije o suvremenim pitanjima bez ideoloske cenzure vodećih struktura privlače sumještane te su grupe vrlo heterogene: kao što vjernici sudjeluju u različitim nevladinim udrugama, tako I u grupama koje vjernici iniciraju sudjeluju I oni koji ne pripadaju toj crkvi. Privlači ih tema I način rada na njoj.

Najveća promjena primjećuje se na globalnoj razini s obzirom na drugačiji položaj žena u Crkvi.

Ali tu ćemo sada stati.

Što mislite, u kojoj smo godini bili ?

Prije no što nastavim, rekla bih nešto o sebi:

MOJ KONTEKST

Bilo mi je naporno započeti ovaj referat. Rijetko imam priliku govoriti javno kakve vizije svoje Crkve imam , i to jos na materinjem jeziku. Osjećala sam se nelagodno. Jesam li izgubila nadu da će ikada moja Crkva biti približno slična mojoj viziji? Ili se bojim osude autoriteta? Crkva – je važna tema, a o važnim temama govore ozbiljni ljudi. Makar sebe smatram i važnom i ozbiljnom, mislim da se tu ne misli na mene. Kada u mojoj Crkvi treba nešto važno reći, makar samo i pročitati, onda to rade muškarci, a jako važne stvari rade svećenici.

Moj mitovni angažman naziva se šalomdiakonat – služba pravdi, miru, očuvanju svega stvorenog. Šalomdiakonat je još strana riječ u hrvatskom, zato se radije predstavljam kao mirovna aktivistica. Sama riječ dolazi iz svjetovnih, nevladinih sredina i ističe dva kljucna momenta za razumijevanje mirotvorstva: aktivnu ulogu pojedinke u izgradnji mira i mir kao nešto na čemu zajedno radimo.

Drugačije vidim sebe u mojoj Crkvi, mislim na institiciju Katolicke crkve u Hrvatskoj. Ovdje se od mene ne ocekuje da sam aktivna, nikome ne fali moj angazman. Dovoljno je da pasivno slijedim predlozak.

I tu stižem do idućeg pitanja: Gdje je moja Crkva?

GDJE JE MOJA CRKVA - otvoren model pripadnosti

Kad kažem Crkva, na sto mislim?

Prva asocijacija je : Katolička Crkva, oblikovana kulturnim kontekstom u kojem zivim, dakle Katolička Crkva u Hrvatskoj. U njoj prepoznajem obilježja koja su me formirala. Sva vjerska obilježja moje obitelji vezana su uz rituale i običaje Katoličke Crkve ( mise, sakramenti, molitve,pripadanje odredjenoj crkvenoj hijerarhiji...)

Moja Crkva je konkretna u mojoj župi ili u mjesnim crkvama u kojima sudjelujem na nedjeljnim misama. Sliku o Katoličkoj Crkvi gradim iz ovih redovitih iskustava s njom.

Pitanjem gdje je moja Crkva ja se pitam i još nešto: Pitam gdje se kao osoba i kao angažirana članica svoje zajednice/ drustva hranim, inspiriram, razvijam? Gdje nalazim oslonac i podršku, uputu za produbljenje duhovnog i teološkog sadržaja. Ne isključujući sasvim prvi odgovor, većinom ne samo u mojoj samo Katoličkoj Crkvi. Postoje susreti, osobe u kojima prepoznajem Crkvu kako je definira Martin Luther. On kaze:” Crkva je tamo gdje je čovjek čovjeku Krist”. To su ekumenski skupovi, ekumenske grupe kojima pripadam, mreže kao što je npr. Church & Peace. Medju kršćanima koji se bave izgradnjom mira, promocijom nenasilja. Kršćanima i kršćankama koje promišljaju svoju vjeru s obzirom na poslanje Crkve kao svjedokinje mirovne politike Isusa Krista. Da njih nije bilo, mnoge knjige ne bih bila pročitala, vjerojatno nikada ne bih sastavila niti jednu propovijed, o susretima i razgovorima vezanim uz duhovnost nenasilja da i ne govorim. Ne bih povezala nenasilje i Evandjelje. Tako je deficit na jednoj strani , nezadovoljstvo mirovnim poticajima moje Katoličke Crkve u Hrvatskoj, postao prilika za prepoznavanje “gdje je moja Crkva” u ekumenskom i medjureligijskom razmjeru.

Postoji još jedno mjesto gdje ja prepoznajem Crkvu. Ne isključujući dvije već spomenute lokacije, navodim treću : to su grupe ili pojedinci koje bi K. Rahner nazvao anonimnim kršćanima, a redovno ih vjernici nazivaju nevjernicima. Mislim na mirovne aktivistice i aktiviste koji od pocetka domovinskog rata rade na izgradnji mira u ovoj regiji a velikim dijelom nisu vjernici/e. U njihovom zalaganju za uspostavu komunikacija, poštivanja različitosti, prava obespraljvenih u područjima koja je rat oplijenio svake ljudskosti prepoznajem djelatno svjedocanstvo ljubavi prema covjeku kakvo prepoznajem u Isusovom primjeru. U Pakracu, 1995. podijeljenom gradu, na primjer mirovnjaci su se zalagali za ono što piše u Evandjelju kada su se i pravoslavni pop i župnik oglušili o isto.

Reknem li moja Crkva, mislim na sve tri lokacije. Vidim da će se moja vizija Crkve ostvarivati postepenim približavanjem i interakcijom triju svjetova. Neće se oni pomiješati već će medjusobno komunicirati ne poništavajući medjusobne različitosti.

Vjerojatno u svakoj od njih ima mjesta za reformu i promjenu. No ja nemam ambicije u daljem izlaganju svima se obracati, vec sam izabrala kao adresate vjernike koji sebe smatraju aktivnim članovima svojih Crkava u ovoj regiji. Meni je stalo da u Crkvama na Balkanu zivi svjedočanstvo Isusovog mirotvorstva. Obraćam se vjernicima zbog toga što mi nedostaje mirovno djelvanje Crkava osobito u procesima pomirenja nakon zadnjeg rata.

Kako ne bi došlo do zabune, da se ne bi nekim automatizmom Crkva poistovjetila samo s hijerarhijskim klerickim sustavom, npr. Katolicke Crkve, ovdje bih istakla da se obraćam vjernicama i vjernicima kao sto sam ja. Klerici i klerice su uključeni jer su ravnopravni vjernicima po sakramentu krštenja. Obraćam se odraslim osobama koje su odgovorni članovi svoje Crkve i odgovorni gradjani i gradjanke svog društva.

MIROVNE CRKVE - od vizije do djelovanja

O mirovnim Crkvama počinjem priču anegdotom iz Berka. Prošle godine prvi put je u sklopu DKM održana trodnevnica - molitva za mir. U selu se izgleda pričalo o tom dogadjaju. Jedna mještanka je tako prigovorila organizatorici cijele manifestacije zbog čega baš u Berku molitva za mir, što se time htjelo postići. Dobila je odgovor: ~Nema problema, ako ti hoćes , pripremit ćemo molitve za rat~. Na to se žena stala braniti, ni govora, nije ona tako mislila.

Slicno je pitanje pred Crkvama, za što se one žele zalagati? Vjernici, kao pojedinci i kao clanovi svojih zajednica, za što se izlazu ? Ovdje ne pitam o idelanoj slici Crkve u kojoj je svako savršenstvo zajamceno samim pristajanjem uz proslavljenog Krista. Zanima me konkretna Crkva kakvu vidim/o i na tragu ekumenske ekleziologije Christian Duquoca ( Kirchen unterwegs, Versuch einer oekumenischen Ekklesiologie,1. poglavlje, Exodus 1985.) pitam o odgovornosti vjernika za konkretni povijesni lik ove Crkve / Crkava: što primjenjuje u svom konkretnom djelovanju od Isusovog mirotvorstva. Mirovnim djelovanjem ne smatram načelno zagovaranje oprastanja I mira bez poticanja konkretne komunikacije izmedju strana koje si duguju oprost.

Razlika izmedju općnitog mirotvornog govora I djelovanja je vidljiva I mjerljiva. Vidljiva je u aktivnostima, mjerljiva je npr. u uloženom vremenu I potrošenom novcu. U Vukovaru se još jedno desetljeće može propovijedati općenito kršćanski “ne mrzite i oprostite”, a da se konkretni ljudi ne pozovu na medjusobno približavanje, susretanje. Tako se medjuljudski odnosi izmedju Srba i Hrvata neće promijeniti. . Zelimo li mi da se promijene ili ne zelimo?

Epitet mirovna u imenu mirovna Crkva nosi po mom načinu shvaćanja konotacije / su-značenja:

a) proaktivno, ili angazirano na temelju vlastite odgovornosti. Druga riječ uz proaktivno je imati inicijativu : uključujem se u mirovni rad iz osobnog poticaja, ne čekam da me prvo netko drugi uputi što I kako ću djelovati.

b) participatorno ili uključujući u proces sve kojih se on tiče. Bazična ravnopravnost osoba dobiva svoj odraz u strukturama osobito strukturama donosenja odluka i raspodjele moci.

c) kompetentno, a to znaci da osim moralne komponente posjedujem jasan stav prema miru i znanja i vjestine kako ga izgradjivati.

Za Crkve, koje po mom saznanju i iskrenom nadanju ulaze u proces izgradnje mira u ovoj regiji, smatram da je poučno i korisno upoznati se s već postojećim mirovnim radom . I to iz nekoliko razloga.

1. Mirovni rad Crkve ne počinje od nule. On se priključuje i nastavlja na izgradnju mira koja biljezi bogato iskustvo na području Balkana, a glavni akteri su joj grupe I organizacije koje nemaju puno dodira sa Crkvama. Njegovati kulturu znači nadovezivati se na već postignuto, zbog toga je važno ne zanemariti rad prethodnika.

2. Imput i savjet mirovnjakinja I mirovnjaka koji su vise od desetljeća angažirani za mir neophodni su kršćanima da se mijenjaju od pasivnih prema aktivnim mirovnjacima. Znanja i vjestine potrebne za razvoj kulture mira i nenasilja čuvaju i razvijaju opet udruge i pojedinci koji većinom nisu članice Crkve / Crkava. Za pocetak im iskustvo aktivista moze pomoci da krenu putem na kojem ce se trebati suociti sa svojim strahovima, strahom od osude drugih, strahom da ce pogrijesiti. Ili strahom od javne vidljivosti.

3. Tamo gdje ljudi zajedno rade za mir, Bog je blizu. Zašto bi baš mirovni rad u nekoj sekularnoj sredini Bog izabrao za svoje mjesto blizine? Ne znam. Ali slutim da je dobro što Božja blizina nije vezana uz crkvene prostore. Mi koji vjerujemo u Boga i iskreno ga slijedimo imamo priliku priznati onima koji vjerojatno nikada neće biti kršćani da Bog nije pristran nego je i uz njih. To je prilika da se vjernici oslobode opterećenja – obaveze da moraju biti bolji jer vjeruju u Boga .

Medju mirovnim aktivisticama i aktivistima ima vrlo zapaženih pojedinaca i pojedinki koji su vjernici /e. U osječkom Centru za mir, npr. djeluje dobitnica alternativne nagrade za mir. Katolkinja je. Postignuća mirovnjaka jesu doprinos razvoju njihove Crkve kao mirovne. Vjernici/ce koje prepoznaju povezanost društvenog djelovanja i svoje vjere su ledolomci. Potrebno ih je podržati. Tako da iskustva i mudrosti mirovnjaka vjernika imaju mjesta u Crkvi kao zajednici i kao instituciji na razini osvještavanja, educiranja, podržavanja i propagiranja. Izgradnja mira nije neka njihova privatna avantura nego je jedan od mogućih načina življenja i mišljenja svoje vjere. Voljela bih da Crkve s radošću prepoznaju njihov mirovni rad kao dio vlastitog angažmana za pravdu I mir u ovoj regiji te da ga duhovno I materijalno podrže.

MOGUĆNOSTI – kapital Crkve u izgradnji mira

Uključujući se u izgradnju mira na Balkanu Crkva/e ne dolaze praznih ruku. Njihova baština je bogata sadržajima potrebnim za mirovni rad. Izdvajam tri moguća teološka doprinosa izgradnji mira:

a) teološko značenje mirovne sluzbe

b) prednost sigurnosti Božje djece

c) imput ljubavi prema neprijatelju u procesu pomirenja

SLUŽENJE

Naziv za mirovni rad koji crpi snagu iz duhovnih izvora u svom imenu ima rijec sluzba. Tako npr. Šalomdiakonat ili Friedensdienst ( mirovna služba). Analogije izmedju evandjeoskog poimanja služenja u zajednici (usp. tradicije Mk i Iv Evandjelja prema E. Schuessler Fiorenza, Zu ihrem Gedaechtnis, str.386.-388.) i mirovne sluzbe su višeslojne. Posebno mislim na razumijevanje služenja kao kritike i strukturalne alternative postojećim vlasničkim strukturama. Mirovni rad može naći inspiraciju za svoj društveni utjecaj proučavajući Isusovu politiku križa (usp. J.H.Yoder, Die Politik Jesu, der Weg des Kreuzes, osobito str. 122.-146.) . Ovdje izdvajam tri aspekta pojma “služenje” koje smatram vaznima za praktičan rad na izgradnji mira.

Riječ govori o odnosima izmedju onih koji grade mir. Ravnopravni su u dostojanstvu kao i u nacinu na koji odlučuju i upravljaju. Razlike u ulogama proizlaze iz operativnih zadataka, uloge su promjenjive i organizacijska struktura nije piramidalna. Medjusobno služenje koje se obično izražava riječima kao što je participativnost i podrska , uzajamna solidarnost ima trajnu vrijednost.

Služenje kao pojam odgovara predmetu rada tj. miru. Mir je prezahtjevan zadatak i prevelik cilj, a da bi pojedinka/ac , grupa ili veća institucija mogla reći da vladaju materijom tako da je obuhvaćaju. Izgradnja mira je rad na promjenama u društvu. Društvo je prekompleksna zbilja a da bi se njegovoj promjeni prišlo iz pozicije „gazde“.Izgradnja mira je rad s ljudima, rad pjedinke/ca na osobnom rastu. Promjene koje nastaju u ljudima i medju ljudima potaknute mirovnim aktivnostima po meni nikada nisu zasluga samo osoba uključenih u procese mijenjanja.Oni su istovremeno i tvorci i sluge dogadjanja. Mi nismo samo tvorci niti smo jedini tvorci. Rezultati naseg rada nadilaze nase snage i govore o sudjelovanju Boga u nasem djelovanju.

Konacno riječ služenje odgovara mirovnom radu kao procesu. Tko god je ikada sudjelovao u nekoj mirovnoj aktivnosti, proživio je sve radosti i jadosti nepredvidivih situacija vezanih uz rad s ljdima , rad u zajednici, rad na strukturalnim promjenama. Taj proces mogu usporediti s djetetom koje uci hodati, pa cesto pada i nabije si tur. Poticanje inicijativa, dogovaranja koja traju, rad pojedinačno s osobama koje same mirovno djeluju, sve su to procesi koji pletu mrežu odnosa, aktivnosti i dogadjanja što na kraju zovemo mirovni angažman. Mirovnim procesima zovem sate i sate uložene u izgradnju drugačije kulture zajedničkog življenja. Za razliku od mirovnih projekata koji su vremenski odredjeni, definirani u točkama projektnog prijedloga i prilagođeni mehanizmima donatorskog financijranja, procesi teku i na svoj način izmiču kontroli tržišta i novca. U njima su ključne vještine i sposobnosti služenja kao što su aktivno slušanje, prilagodjavanje, promjene plana.

SIGURNOST DJECE BOŽJE

Mirovna služba , kako je vidim ,traži spremnost na izloženost jer razumije rad na miru kao javnu djelatnost za opće dobro. Izloženost uključuje situacije neugodnog konfrontiranja s kulturom javosti koja može biti i nasilna. K tomu, mirovni rad je još institucionalno neosiguran . Aktivisti/ce često nemaju redovita primanja. Vjerojatno je materijalna neizvjesnost jedan od razloga zbog kojih je malo obitelji u ovoj djelatnosti.

Mirovni rad je često naporan zbog stresa. Kreativnost mirovnjaštva ima i drugu stranu, pretrpanost aktivnostima i nepredvidjene promjene okolnosti. Bavimo se područjem koje je neistraženo, te nije jednostavno umjereno planirati Sve to govori o ~ ne-smirenosti~ mirovnog rada.

Vjernici imaju šansu da u sigurosti djece Božje crpe smiraj u nemirnom mirovnom radu. Sigurnost da su na Božjem dlanu s kojeg ne mogu pasti, daje osnovnu stabilnost i u času kada materijalna nesigurnost drugačije kaze.

Svijest da nasljeduju Isusa svojim mirovnim djelovanjem vjernike može osloboditi od pritiska da opravdaju smisao svog nastojanja vanjskim priznanjima. Ima trenutaka kada ne znamo ni kamo dalje ni da li je ono što radimo mirovno djelovanje. Prednost je vjernika što se tada mogu obratiti Onome koji je zapravo naš koordinator. Oslanjaju se na Božju prisutnost. Vjeruju da će im Bog otvarati puteve bez obzira na težinu prepreka isto kao i zatvarati tamo gdje ne treba ići.

Mislim da je prednost koju Crkve imaju kultura zajednistva medju vjerujućima. U prethodnim godinama mog mirovnog rada veliku sigurost sam osjećala u ekumenskoj grupi kojoj pripadam. Medjusobno se podržavamo jer nas povezuje vizija djelovanja za pravdu i mir I inspirira hrabrost Uskrslog gospodina. Zanima nas u svojim zivotima isprobati tu hrabrost. da se ne bojimo stajati uz svoje izbore u svojim Crkvama i u drustvu. Odgovara mi zajedništvo koje je stabilno zahvaljujući poštivanju medjusobnih različitosti koje imaju prostora u grupi i njegovanju komunikacije koja afirmira osobnost i konstruktivno se nosi sa svojim sukobima.

LJUBAV PREMA NEPRIJATELJU

Oprost i pomirenje, Istina i pomirenje su trenutno aktualne teme mirovnih programa na Balkanu. Prema istrazivanju Cropaxa oprost i pomirenje su tvrdi orah za ispitane gradjane u Hrvatskoj. Tako 55% smatra da do pomirenja nikada neće doći, 45 % odbija oproštenje, ali prihvaća suživot, a čak 74% nije sklono oprostiti počinitelju, ali je spremno oprostiti naciji. “ U odnosu na četrdesetak posto ateista koji prihvaćaju mogućnost da do oprosta I pomirenja nikada ne dođe , takvom se stavu priklanja između 54% I 58% umjereno ili naglašeno religioznih osoba”. ( Mir u Hrvatskoj, rezultati istraživanja , Hrvatski Caritas I Franjevački institut za kulturu mira, str. 19./20. citat prema str. 21.). Rat je prošao ovom zemljom nedavno i rezultati istraživanja su njegovi plodovi.Spominjem podatke kao neke od orijentira u kojem kontekstu radimo. Ljudi razlučuju kako umiju I nemam ovdje ambicije vrednovati njihove stavove. Ipak, stavljam pored drugi podatak: oprost i pomirenje su teološka mjesta odgovornosti vjernika. Koliko god bilo teško i neprihvatljivo u odredjenoj konkretnoj situaciji oprostiti, ja sam kao vjernica dužna znati i reći da je oproštenje konstitutivni dio moje vjere. Sigurno leži odgovornost na katehezi i edukaciji. Pitanje je koliko je šira vjernička populacija upućena u sadržaje svoje vjere. No ipak. Promicati i činiti oprost , zauzimati se za pomirenje primarno vežem uz poziv kršćanki i kršćana pa i kada nisu poticani od svojih pastira. Kao odrasli ljudi odgovorni su, sposobni su da se informiraju, da misle i da slusaju svoju savijest.

U mirovnom radu na pomirenju u ovoj regiji / na Balkanu jaki su kršćani povijesnih mirovnih Crkava kao npr. Quekeri. Katolici su na rubu. Slično i pravoslavci. Koliko je meni poznato. Žele li na ovom mjestu ostati, stvar je njihovog izbora. Vazno je da opravdanje svoje marginalizirane pozicije ne traže izvan sebe, u nepovoljnim okolnostima ili datostima .

Upravo je provokativan poziv ljubavi prema neprijatelju kapital koji vjernici imaju u radu na pomirenju. Sama uputa je dio poslanice Rimljanima Rim 12,17 - 21 u kojoj se nabrajaju praktične vještine kako zlo nadvladati dobrim. U Mt i Lk Evandjelju povezana je s uputama za ponasanje po kojem se prepoznaje Isusov učenik. Ljubav prema neprijatelju se spominje zu pitanje kako se odnositi prema preljubu ili zakletvi ( Mt 5,43 i sl. Lk 6,27 i sl.) Ne radi se o viziji u dalekoj budućnosti, nego o operacionalizaciji vizije.

Ljubav prema neprijatelju je poput smionog hoda nevješte noge po žici. Poziv Evandjelja da se usudimo ipak hodati po žici, oslonac u Božjoj podršci u tom hodu je poput sigurnosne mreže ispod žice. Sigurnost da nećemo ni obezvrijediti svoje mrtve, ni od sebe učiniti budale, ni dati povoda neprijatelju da nas ponovno opustoši. Jer to su po mom razumijevanju razlozi zbog kojih žrtve nasilja / rata nisu spremne na pomirenje. U svojoj zatvorenosti traže sigurnost. Ovdje je uputa upravo suprotna: otvori se i kreni / imaj inicijativu i otvorit će ti se novi putevi.

Nakon posljednjeg rata mnogo nas je koji ne znamo što to sve znači ljubav prema neprijatelju. Otprilike mislimo da znamo tko je neprijatelj, ali uz njega ne povezujemo nikakvu stvarnost koju bismo zvali ljubav. I ponovno je pitanje izbora hoćemo li krenuti isprobavati poziv po kojem se upravo prepoznaju krscani, kako bi se pokrenuo alternativan obrazac. Prilike za probanje imamo napretek.

EPILOG

“Drugačiji svijet je moguć” glasi geslo sve raširenijeg pokreta otpora globalnoj tiraniji profita koji se zalaze za svijet obzira prema životu, stvorenom svijetu, za svijet u kojem je moguća pravda, a mir stanje suživota u kojem je nasilje kao nacin rješavanja problema i konflikata prevladan oblik ponašanja.

“Nismo jos ušli u svečanu salu.”- kaže Ernesto Cardenal, - “ Ali smo pozvani gosti i gošće. Vidimo već svjetla i čujemo glazbu.” ( E. Cardenal)

Koja nas vizija Crkve povezuje s drugačijim svijetom ? Koja svjetla vidimo i koju muziku čujemo? Želimo li se kao vjernici , kao zajednica vjernika uključiti u promjene prema drugačijem svijetu? Što unosimo kao svoj doprios? Ja želim biti dio tog procesa, zato sam angazirana u mirovnom radu. Jer tako, u svom konkretnom životu proživljavam misterije svoje vjere. Kada se zalažem za sebe I za druge,vidim da se ostvaruje vizija koja me odusevljava u Evandjelju..

Pocela sam I završit ću ovo izlaganje slikom. Kada se pod misom čitaju ~Blazenstva~, tekst koji govori o blaženima koji su žedni pravednosti, koji su krotka srca i blazenim mirotvorcima, obavezno se naše troje djece, koja sjede ispred nas, okrenu i nama se nasmijese kada čuju riječ mirotvorci.. Moja je zelja, da se ubuduće okrene više djece prema svojim roditeljima na tu riječ.

Hvala.

Popis literature:

1. Christian, Duquoc, “Kirchen unterwegs – Versuch einr oekumenischen Ekklesiologie”, Exodus, 1985.

2. Elisabeth Schuessler Fiorenza, “Zu ihrem Gedaechtnis… - eine feministisch –theologische Rekonstruktion der christlichen Urspruenge”, 1988.

3. John, Howard Yoder, “ Die politik Jesu – der Weg des Kreuzes”, Agape Verlag, 1981.

4. Hrvatski Caritas, Franjevački institut za kulturu mira, Mir u hrvatskoj – rezultati istraživanja Cropax, Zagreb-Split 2001.

5. Reinhard J. Voss, “Schalomdiakonat – Erfahrungen und Einsichten zur Gewaltfreiheit”, Schriftenreihe Probleme des Friedens, 2000.

6. Claudia Janssen, Ute Ochtendung Beate When (Hg.), “ GrenzgaengerInnen – Unterwegs zu einer anderen biblischen Tehologie “, Gruenewald 1999.

7. F.F.Bruce, Timljanima, Tumačenje Pavlove poslanice Rimljanima, Dobra vijest – Novi sad 1983.

8. Werkstaette fuer den Frieden, Handbuch : osobito teorijski imputi H.G. Stobbe

9. Jeruzalemska biblija, KS 2001.